Projekat „Terapijski program rane intervencije“ kojim se želi ukazati na važnost rane intervencije kod djece kod koje postoje razvojna odstupanja ili određene poteškoće i ulogu porodice kao primarnog okruženja u kojem se najvećim dijelom odvija djetetov razvoj u Derventi provode Udruženje roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama i invalidnih osoba „Sunce“ i Udruženje za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Banjaluka, a stručni osvrt na teme uokvirene projektom daje master psihologije Aleksandar Golubović.
Projekat finansira Evropska unija, a nastao je u okviru projekta „Bolja socijalna uključenost kroz osnaženu IRIS mrežu OCD“, kojeg provode LIR CD i ASB.
Stručni osvrt:
Svaki roditelj tokom odgajanja svog djeteta zasigurno se susreo i sa ponašanjima koje je dijete ispoljavalo, a za koja je smatrao da nisu prikladna situaciji ili je nastojao da na neki način utiče kako dijete ta ponašanja ne bi pokazivala ponovo. U ovakva ponašanja ulaze ona kada imamo utisak da nas dijete „ne sluša“, kada nastavlja sa određenim radnjama i nakon našeg reagovanja kojim se trudimo da mu ukažemo da ne može da dobije ono što želi (npr. dijete odbija da prihvati da mu tokom ovog boravka u supermarketu nećete kupiti igračku koju je upravo vidjelo, te posljedično počinje da viče i plače), kada odbija da prihvati određena pravila (npr. u kući ili obdaništu), fizički povređuje drugu djecu i sl.
Dijete se ne rađa sa znanjem koja ponašanja i navike su prihvatljivi, a koja ne i ova sposobnost rezonovanja dolazi vremenom i uključuje aspekte socijalnog, emocionalnog i moralnog razvoja. Svako ponašanje ima svoju formu i funkciju. Forma je zapravo ono što se prikazuje u ponašanju, što je vidljivo svim posmatračima. S druge strane, funkcija je odgovor na pitanje šta se tim ponašanjem postiže i otkrivanje funkcije djetetovog ponašanja znači razumjeti i ono što dijete želi da nam kaže. Naučna istraživanja izdvajaju tri osnovne funkcije ponašanja i to su: ponašanja koja za cilj imaju da se dobije neki vid potkrepljenja, izbjegavanje nečega (izbjegavanje neke radnje) i stereotipna ponašanja koja za dijete imaju samoregulišuću funkciju.
U ovom tekstu biće prikazano nekoliko naučnih taktika koje je moguće primjenjivati sa djecom, a koje za cilj imaju da se određena ponašanja smanje u smislu učetalosti ili pak učvrste i ispoljavaju u budućnosti. Ove taktike su prvenstveno korisne za rad u grupi, no uz određene prilagodbe svaki roditelj ih može primijenti i prilikom vaspitanja svog djeteta.
Pozitivno potkrepljenje
Pozitivno potkrepljenje podrazumijeva da neposredno nakon željenog ponašanja za koje želimo da naše dijete pokazuje i u budućnosti na isto reagujemo dodavanjem određenog stimulusa. Stimulus može da obuhvata različite reakcije: pohvala djeteta, tapšanje po ramenu, zagrljaj, dodavanje još slobodnog vremena, kupovina igračke i sl. Ukoliko dijete ispolji određeno ponašanje, te odmah reagujemo pozitivnim potkrepljenjem, povećavamo šanse da se isto ponovi u budućnosti. Kao što se vidi u primjerima mogućih potkrepljenja, nekada je dovoljno da dijete iskreno i toplo pohvalimo, te nije nužno da potkrepljenje uvijek obuhvata materijalnu dobit/korist za dijete. Ukoliko je vaše dijete npr. pospremilo krevet u svojoj sobi, a već dugo želite da počne to da radi, primjer pozitivnog potkrepljenja kroz pohvalu može da izgleda ovako: „Vidim da si pospremio/pospremila svoj krevet. Bravo, odlično si to uradio/uradila“ ili „Odlično si pospremio/pospremila krevet. Možeš da dobiješ onu igračku koju si mi pomenuo/pomeula“. Spuštanje do nivoa djetetovih očiju i vaš iskren ton dok ovo govorite mogu da doprinesu učinkovitosti ove taktike. Bitno je naglasiti da za primjenu ove naučne taktike nije nužno da dijete u potpunosti kompletira neku aktivnost. Ukoliko u obzir uzmemo navedeni primjer koji uključuje pospremanje kreveta, moguće je da dijete neće odmah uspjeti da to napravi ili da jednostavno neće to odraditi dobro s obzirom da tek počinje. Roditelj tada može da potkrijepi i najmanji segment ponašanja i uloženi trud. Nekada je potrebno vještinu koju želimo da dijete usvoji raščlaniti na nekoliko manjih i shodno tome potkrepljivati ih, korak po korak.
Negativno potkrepljenje
Negativno potkrepljenje znači uskraćivanje nekog neugodnog stimulusa ili neželjenih posljedica za dijete. U primjeru sa pospremanjem kreveta, jedan od mogućih scenarija jeste da dijete to ne uradi. Tada roditelj može da djetetu nekoliko puta ponavlja „Pospremi krevet“ i jednostavno ga na taj način podsjeća na njihov dogovor. Velike su šanse, ukoliko roditelj bude dovoljno dosljedan i uporan, da će dijete na kraju uraditi aktivnost, a sve u svrhu prestanka neželjenog stimulusa – u ovom slučaju, upornog roditeljskog opominjanja zbog kojeg ne može da se posveti drugim aktivnostima.
Pravila i pohvale
Vaše dijete će se sa pravilima susretati u vrtićkoj grupi i jednog dana u školi. Samim tim, nema razloga da i kod kuće ne postoje određena pravila i ta pravila zavise od toga šta želimo njima da postignemo i uzrasta djeteta. Ona treba da budu kratka i što konkretnija (npr. Za stolom se jede), afirmativnog karaktera (npr. U kući hodamo u papučama) u odnosu na zabranu (U kući ne hodamo u patikama). Ukoliko je pravilo afirmativno, dijete jasno zna šta se od njega očekuje, a zabrane mogu da ga zbune. Bitno je naglasiti da pravila ne treba da bude previše i nekih pet do šest je sasvim u redu broj za dijete predškolskog uzrasta. Pravila možemo napisati i istaknuti na vidno mjesto. Pohvala može biti nadopuna pravilu koje je dijete uvažilo. Svaki put kada dijete ispoštuje pravilo možemo ga pohvaliti kako bi vidjelo da nakon uvaženog pravila dolaze posljedice koje su za njega pozitivne (npr. „Bravo, odlično si složio svoje igračke i ostavio ih tamo gdje treba da budu“).
Ekonomija žetona
Ekonomija žetona zasniva se na sistematskom pozitivnom potkrepljenju ponašanja. Kod primjene ove taktike sa djetetom se može postići dogovor da će za svako ciljno ponašanje/radnju (ono koje ste kao roditelj identifikovali da treba da se mijenja) dobiti žeton. Žeton može da bude bilo koji simbol koji nema svoju vrijednost (naljepnica, kružić, kvačica, oznaka). Recimo da želite da vaše dijete usvoji vještinu da posprema svoju sobu. Djetetu možete reći da ukoliko u toku dana pospremi svoju sobu u vrijeme koje ste prethodno definisali, dobiće jedan žeton (naljepnica, kružić, kvačica i sl.). Nekoliko skupljenih žetona stavlja dijete u poziciju da može da ih razmijeni za nešto što želi (npr. sa pet skupljenih žetona dijete može da izabere igračku koju želi, sa tri može da odabere kolač ili slatkiš nakon ručka i sl.). U ovom slučaju dijete svojim ponašanjem „zarađuje“ žeton koji potom može da iskoristi. Ukoliko se desi da dijete ne ispolji ono ponašanje koje ste prethodno dogovorili (primjer pospremanje kreveta ili sobe) tada mu jasno kažemo da mu oduzimamo jedan žeton i objasnimo razlog zašto to činimo. Ovu taktiku nazivamo oduzimanje dobiti. Sličan sistem se svakodnevno primjenjuje prilikom kupovine kada nam veliki trgovinski lanci nude pogodnost da skupljene bodove ili naljepnice iskoristimo u razmjenu za određenu robu ili ostvarivanje popusta.
Sve prikazane taktike traže dosljednost i upornost uz malo i kreativnosti kako bismo na najbolji mogući način razumjeli dječje ponašanje, a potom adekvatno i reagovali.
Aleksandar Golubović, master psihologije
LITERATURA:
Pištoljević, N. i Majušević, S. (2018). Priručnik za primjenu osnovnih naučnih taktika u radu sa djecom predškolskog uzrasta. EDUS