Mi smo pronašli perspektivu za život i ostanak na selu. Ko hoće raditi, može se živjeti. Posao jeste težak, 24 časa si vezan za domaćinstvo, ali sve što uradiš to je tvoje.
Riječi su to tridesetpetogodišnjeg Borisa Marića iz Gornjeg Detlaka, koji s ponosom pripada grupi od oko 30 derventskih poljoprivednika mlađih od 40 godina. Na imanju koje je naslijedio od djeda i oca Marić se bavi stočarstvom, obrađuje zemljište i ne sniva snove o odlasku sa ognjišta.
– Ko hoće da radi ima perspektive, ali se čovjek mora odlučiti i u potpunosti posvetiti životu i radu na selu. Ne može se jedan dan raditi, drugi odmarati, već je potrebno stalno biti na imanju – priča Marić koji zajedno sa suprugom Natašom uzgaja 11 krava, od čega je osam u muži, a štalu upotpunjuje i devet mlađih grla.
– Supruga je zadužena za mužu i već do 6.30 časova krave su pomužene. Tada ja nastupam, dajem im obrok, čistim i obavljam ostale poslove, do devet časova. U štalu ponovo dolazimo oko podne, imamo dva časa posla, pa onda opet naveče – prepričava Marić uobičajeni dan na imanju kojeg ispunjava i obada oko 30 dunuma sopstvenog zemljišta i još 3,5 hektara u zakupu. Uzgaja još i svinje i ovce, ali za potrebe domaćinstva.
– Kada sam naslijedio imanje od oca, koji je držao osam – devet kraja, vozio sam mlijeko u Railiće u otkupnu stanicu, a sa povećanjem broja grla stvorila se mogućnost da mogu prenijeti otkupnu stanicu kući za naše potrebe, što nam je u mnogome olakšalo predaju mlijeka. Već 15 godina mlijeko otkupljuje „Mlijekoprodukt“ iz Kozarske Dubice, relativno su dobri, mora se voditi računa o higijeni i nema problema – priča Marić sa čijeg imanja dnevno poteče oko 70 litara mlijeka, a tokom ljeta i do 200 litara.
Kada je jek sezone za poljoprivedene radove u pomoć priskaču Natašina braća i još tri – četiri radnika.
– Jedni drugima pomažemo. Jeste da su u selu ostali stariji, ali kada je najudarnije, onda svi radimo – dodaje Marić čije ognjište krasi četvoro djece.
– Tri kćerke su osnovci, a i najmlađi sin na godinu kreće u školu. Škola u Drijenu od nas je udaljena oko 3,5 kilometara i djecu svaki dan vozimo na nastavu. Organizujemo se – priča ovaj mladi poljoprivrednik.
U zimskim uslovima nerijetko održava prohodnost puta kroz selo, i to ponajviše ogranak koji nije asfaltiran.
– Ostalo je malo puta, jedan ogranak koji nije asfaltiran,a li vjerujem da će i to nekada doći na red. Svaka pomoć dobro dođe, bilo kroz subvencije za poljoprivredu ili neki drugi vid pomoći. Mi smo odlučili da ostanemo na selu i organizujemo naš život – zaključio je Marić.
Poljoprivrednike mlađe od 40 godina podržava i Gradska uprava obezbjeđujući im uvećanje podsticaja za 20 odsto.
Nasljednik
Poljoprivredno gazdinstvo ovaj mladi poljoprivrednik vodi rame uz rame sa suprugom Natašom, a da budućnost imanja nije ugrožena dokaz je i sin Marko, koji roditelje u svim poslovima prati u stopu.
– Marko voli stalno da je tu, prati sve što radimo i malo šta može da mu promakne. Voli životinje, krave, telad, ovce, sve. Neda on da se proda ništa sa imanja – s osmijehom priča Nataša.