Ljubav je najuniverzalnija kategorija i u osnovi je cijelog života, bilo da govorimo o ženi, gradu, domovini ili nečemu drugom. Pjesnik, prije svega, treba se trudi da u njemu bude što više dobrog. To je ta neka vrsta odgovornosti koju pjesnik u sebi mora imati i to je možda jedini limit u stvaranju.
Riječi su to člana Svjetske akademije za poeziju, diplomiranog politikologa, grafičkog dizajnera, književnika i rođenog Dervenćanina Maje Danilovića u intervjuu za Derventski list. Danilović je krajem jula bio jedan od učesnika IMIC-ove manifestacije „Derventsko srce“, kada je pred publikom govorio svoje stihove, a svaki dolazak u Derventu, kako je istakao, u njemu budi posebne osjećaje.
Počeli ste da objavljujete prozu i poeziju prije nešto manje od dvije decenije i do sad su objavljena 22 Vaša djela. Šta je to što Vas inspiriše?
– Polazim sa stanovništa da pisci i pjesnici treba da se rukovode i bave univerzalnim ljudskim vrijednostima. Naravno, ne nekim dnevno političkim ili aktuelnim stvarima, ali to ne znači da treba da su manje rodoljubi i patriote. Smatram da treba poći od toga da je ljubav najuniverzalnija kategorija i da je u osnovi svega i odnosa prema ženi, domovini, naciji, vjerskom opredjeljenju i svegu ostalom. Pjesnik, prije svega, treba se trudi da u njemu bude što više dobrog, jer ako ne zagovara dobro, onda se postavlja pitanje šta on to zapravo zagovara i koju poruku šalje. To je ta neka vrsta odgovornosti koju pjesnik u sebi mora imati i to je možda jedini limit u stvaranju. Sve ostalo može da mu bude „široko polje“.
Jedini ste pjesnik sa Balkana koji je član Svjetske akademije poezije. Šta za Vas lično predstavlja ta svojevrsna čast?
– Na Balkanu, i u Srbiji u kojoj stvaram, u mojoj Derventi i ovom okruženju, postoje izuzetni pisci i pjesnici, koji bi možda po nekom mjerilu isto tako, ili čak i prije mene, bili kandidati za članstvo u Svjetskoj akademiji. Ja sam u određenoj vrsti monitoringa, s obzirom da sam radio u Italiji i pisao na italijanskom jeziku, došao u njihov fokus. Kada je došao red na Balkan i jedan od pjesnika je preminuo, izabran sam za 61. člana akademije i povjereno mi je da obavljam sve aktivnosti na prostoru slovenskih zemalja. Sve to, svakako, nosi veliku čast i odgovornost, ali istovremeno sam godišnje po nekoliko puta na njihovim redovnim sesijama u Veroni, gradu potpuno pod zaštitom UNESKO-a, predivnom i inspirativnom, meni gotovo inspirativnom kao i moja Derventa.
Imali ste priliku da svoj književni rad predstavljate širom svijeta. Koja je glavna razlika koju biste istakli kada je riječ o dervenntskoj i publici u drugim zemljama?
– U klišeu bih mogao reći da je nekako najznačajnije pjesniku da se potvrdi u svom gradu u smislu da se potvrdi pred ljudima sa kojima je odrastao u jednom zajedničkom socijalnom, duhovnom i kulturnom miljeu i profilisao se i ljudski i književno. Doći na to mjesto, pred te ljude i kazivati im svoju poeziju, je zaista posebna vrsta odgovornosti, ali budi i posebnu ustreptalost i ushićenost. Naravno, pohvale i potvrde i od drugih veoma znače, pa sam nedavno imao respektabilan nastup na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu kada sam primao najveće beogradsko priznanje u oblasti kulture „Zlatni beočug“ i govorio sam svoju pjesmu sa scene. Pored mene je stajao i nagrađeni glumac Vuk Kostić i pohvalio jednu moju pjesmu o Beogradu što ima veliki značaj za mene.
Na čemu trenutno radite?Da li pripremate neka nova djela?
– U svijet poezije sam ušao sa 50 godina, što neki kritičari zgodno krste u „godine kada značajni književni autoriteti slave velike jubileje, Majo Danilović je počeo da piše“ i valjda sam zbog toga, na određen toga, žurio pa sam uspio da napišem 22 knjige. Ali, ima još dosta toga u pripremi. Mnogi su se iznenadili jer u pripremi imam knjigu pjesama za djecu što nije bila moja sfera, jer o tome mislim isto kao i o pisanju o patriotizmu. Ne smije olako da se piše i ne bi trebalo svako da piše, a i nosi veliku odgovornost jer ta poezija nije samo za uživanje, nego i neka vrsta pedagoškog podloška. Na kraju, iznjedrio sam tu jednu knjigu i u podnaslovu napisao da je to knjiga za sve koji su djeca, gdje sam okupio i nas malo starije, koji smo još malo i adosloscenti, pomalo i infantilni čime se branimo od vremešnosti, tako da je ona namijenjena i njima i nekoj malo možda odraslijoj djeci. Imam u pripremi i nedovršeni roman i spremne dvije – tri knjige koje čekaju priliku da ugledaju svjetlo dana.
Pisanje za Derventski list
Tokom razgovora, Danilović se prisjetio i jedne zanimljivosti koja se tiče Derventskog lista.
– Kao gimnazijalac bio sam dopisnik Derventskog lista prateći događaje i dešavanja u Srednjoškolskom centru. Osim toga, pisao sam i o životu omladine u tadašnjoj Derventi. To su bile male objave, vijest, ali su donosile honorar i to je bio moj prvi zarađeni novac od pisanja – istakao je Danilović.