Posjeta Svetoj Gori, koja se desila takoreći spontano, ali iz proste duhovne žeđi i potrebe za mirom, ali i velike želje da se susretnem sa istorijom Nemanjića, utisnula je dubok pečat na tok mog cijelog života, a sa druge strane, kao zdravstveni radnik, imao sam priliku da se uvjerim posjetom zdravstvenom centru i stomatološkoj ambulanti, da osim duhovnog spokoja, tijelo i zdravlje treba da budu čovjekov prvi hram.
Istakao je to doktor Vukašin Beatović koji je početkom ovog mjeseca tri dana boravio na Svetoj Gori, a prilika koju je dugo priželjkivao ukazala se spontano.
– Putovanje do Svete Gore, sa moje tačke gledišta, proteklo je u očekivanju susreta sa vremenom u kojem više ne živimo. Nisam se pripremao i tako mislim da je i najbolje, jer sam vjerovatno zato sve intenzivno i doživio. Na put sam krenuo sa trojicom prijatelja iz Banjaluke koji imaju sličan pogled na svijet, koji se ne mire sa nakaradnim sistemom vrijednosti, životom u okruženju u kojem se prelako obećava budućnost, a preteško pronalazi izgubljena nada. Jedan od prijatelja na Hilandaru ima brata kaluđera i radovao se susretu sa njim. Očekivanje njihovog susreta i za mene je bilo dragocjeno i vjerovatno je zato, utisak koje je ostavilo iskrcavanje sa broda u Ivanjicu, ionako nadrealno, ostavilo još jači utisak. Ljudi su plakali, neki su klečali i ljubili zemlju, a moj prijatelj je zagrlio svog brata. Neopisivo – opisao je Beatović putovanje do svetog mjesta istakavši da je način i organizacija života na Svetoj Gori izazvala njegovo divljenje.
– Osim prvog utiska koji izaziva ambijent satkan od slojevite istorije, daleko jači pečat ostavlja život ispunjen prvenstveno molitvom, poslušanjima, predavanjima o duhovnim, ali i istorijskim temama. U tom posebnom mikrokosmosu, susreo sam se sa međusobnim uvažavanjem, strpljenjem, pažnjom, istrajnošću, trpeljivošću, snishodljivošću, dakle sa svim onim ljudskim osobinama koje se u svakodnevnoj kolotečini sve manje prepoznaju i viđaju. Tu se mogu vidjeti srednjovjekovne uličice, koje su u jednom trenu potpuno preplavljene, uglavnom monasima u njihovim redovnim obavezama, a u drugom je sve ispražnjeno i jedno se čuju zvona – dodao je Beatović.
S obzirom da je zdravstveni radnik, a kako je i sam istakao, monasi su itekako susretljivi da hodočasnicima pokažu i objasne dijelove poluostrva, Beatović je imao priliku da posjeti zdravstveni centar u čijim okvirima se nalazi i stomatološka ambulanta.
– Zdravstveni centar, čiji su pacijenti pretežno monasi svetogorskih manastira, je jako lijepo organizovan i opremljen je za neke osnovne usluge. Dakle liječenje povreda, pružanje prve pomoći i pravljenje snimaka. Obreo sam se i u stomatološkoj ambulanti, a koja ispunjava sve uslove za pružanje zdravstvenih usluga iz stomatologije. Nezahvalno je pričati o nekakvim iskustvima, ali u svakom slučaju odatle ću ponijeti uspomene do kraja života – kazao je on ocijenivši da je su uslovi u ovoj ambulati zaista dobri.
– Potpuno je korektno, napravljeno je tako da je moguće dobiti uslugu ništa drugačiju nego, na primjer, kod nas u ordinaciji. Sve imaju, od rentgen dijagnostike, a i koliko sam mogao da vidim, prilično su savjesni prema svom zdravlju, tijelu i zubima, jer svoje tijelo doživljavaju kao crkvu. I čekaonica je ostavila utisak na mene, jer ispred ambulante ima dosta kaktusa i pogled je na more – istakao je Beatović.
U različitim dijelovima Hilandara moguće je čuti razne jezike, a prema riječima Beatovića iznenađujuće je koliko ljudi iz cijelog svijeta zapravo ima želju da posjeti Svetu Goru.
– Sretali smo, naravno, i druge hodočasnike, najviše grupe iz Srbije i Republike Srpske, a nije rijetkost čuti grčki, bugarski, ruski, rumunske jezike i druge. Svakako, u svoju svakodnevicu vratio sam se dosta smiren i taj osjećaj me i dalje „drži“, a čim mi se ponovo ukaže prilika, vratiću se tamo. Kako kažu, prvi put dođeš, svaki sljedeći put se vraćaš, a možda to sljedeći put učinim sa svojim sinom – kazao je Beatović.
Zanimljivosti
Beatović je istakao i da je arhitektura svih građevina na Svetoj Gori jako impresivna.
– Zgrada u kojoj sam boravio, konak za hodočasnike, je fantastična, prema mom mišljenju remek – djelo, pa i trpezarija, dvorana u kojoj se objeduje, puna je fresaka i nalazi se odmah pored centralne crkve u Hilandaru. Meni je bilo interesantno da su im obroci povezani sa liturgijom, odnosno sa bogosluženjem. U nekoj svojoj fazi, bogosluženje se prekida i odlazi se u trpezariju i tu se nastavlja molitva, i prema nekim monaškim pravilima pristupa se jelu, bez razgovora, a u trenu kada iguman ustaje od stola, tu se obrok završava za sve prisutne. Zanimljivo je da je u toj dvorani postavljen mermerni sto, koji je stvar statusa i samo četiri manastira na Svetoj Gori imala su statusno pravo da imaju mermerne stolove – objasnio je Beatović.