Nikad ne znamo gdje su naše granice, bez obzira što dolazimo iz BiH koja je relativno mala zemlja na mapi svijeta, ali sam tom stazom snova prošao put do krova svijeta. Jednostavno, mladi treba da slijede svoje snove, ne odustaju od njih i ne slušaju one koji im govore da je nešto nemoguće.
Rekao je to u intervjuu Derventskom listu maratonac, triatlonac, humanitarac i jedan od četvorice državljana BiH koji je stajao na vrhu svijeta – Mont Everestu, Tomislav Cvitanušić. Derventu, iako nije rođen u ovom gradu, doživljava svojom, prvenstveno zbog ispunjenog djetinjstva koje mu je priuštila.
Sudeći prema biografiji, cijeli Vaš život obilježen je sportom i fizičkom aktivnošću, od košarke, maratonskih trka širom svijeta, alpinističkih pohoda i drugog. Šta Vam je motiv za ove podvige?
– Volim sport i živim za sport. Uz njega sa odrastao i pomogao mi je da sazrijem i savladam sve izazove. Sve je počelo u Košarkaškom klubu „Bosna“ gdje sam igrao od malih nogu. Takođe, kada sam dolazio u Derventu na ljetnji raspust, priključivao sam se košarkašima iz derventskog kluba na treninzma. Koliko se sjećam, klub u Derventi su činili dobri igrači, to je bilo vrijeme sporta na visokom nivou, ne samo košarke, nego i rukometa i fudbala. U „Bosni“, koji je prvi klub iz bivše države koji je bio šampion Evrope u košarci i utabao je stazu onima koji su došli kasnije, imao sa privilegiju da stasavam uz uzore Anto Đogića, Boška Bosiočića, Mirzu Delibašića, Mladena Ostojića i druge. Tu sam i naučio da je rad u sportu uvijek nagrađen, iz košarke su izašle moje radne navike i to je možda najpoštenije čime možemo da se bavimo. To oblikovalo kao ličnost i onda je bilo nekako logično da nastavim da se bavim sportom. Radne navike su svakako isklesane tu, kao i uvjerenje da sport spaja ljude, uči nas pravim vrijednostima i da brinemo o jedinom mjestu gdje provodimo cijeli život – o našem tijelu. Zbog toga je i bilo logično da ostanem aktivan i poslije košarke tako da je prvo na redu bilo trčanje, onda sam otkrio triatlon koji je trenutno najbrže rastući sport u svijetu, a poslije sam otkrio i planine i tu zanimljivost sporijeg tempa. Tu se javila ambicija da se stalno penjem na više planine, a kako nisam preskakao razrede u školi, nisam preskakao ni planinske vrhove. Penjao sam se na Maglić, pa Triglav, Mont Blan, vrhove južne i sjeverne Amerike, Materhorn, pa najviši vrh Afrike dva puta, od čega jednom sam bio vodič. Naravno, logičan slijed bio je pokušaj na dostignem najviši vrh svijeta.
U tome ste i uspjeli. Kako je to izgledalo, šta Vam je bilo najizazovnije na stazi i kakav je osjećaj bio stajati na Mont Everestu?
– Uvijek govorim, kada pričam o tom prošlogodišnjem podvigu, da sam se za to pripremao cijelog života, uključujući i djetinjstvo u Derventi, ali je od polaska do povratka u Sarajevo prošlo ukupno 58 dana. Od toga 46 dana je bilo na Himalajima, s tim da sam prilikom povratka išao u bolnicu šest dana na previjanje, jer sam imao promrzline. Ono što je interesantno, ta sezona 2023. godine, kada smo mi penjali, osim što je bila najgora u istoriji Everesta u smislu vremenskih uslova. Vjetar je duvao nemilosrdno. Od nas pet iz tima, koji su sa mnom činili Nijemac, Indijka, Meksikanac i Francuskinja, četvoro nas je uspjelo da dođe do vrha, ali svi smo dobili promrzline. Svakako, jako sam zahvalan prijateljima na podršci, poruke koje sam dobijao za vrijeme uspona bile su mi dodatni vjetar u leđa, a posebnu pomoć sam imao od prijatelja Dragana Jaćimovića koji je prva osoba iz Srbije koja je dosegla Mont Everest i Petra Pećanca, koji se takođe iz BiH popeo na najviši vrh svijeta. Najviši planinski lanac na Zemlji, Himalaji, stari su nekoliko desetina miliona godina, i ostaće čvrsto da stoje i dugo poslije nas, a što je u poređenju sa ljudskim životom kao treptaj oka. Kada sam se popeo, u tih 15 – ak minuta koliko možete da stojite, osjetio sam prolaznost, ali i osjećaj zahvalnosti. Bio sam malo i postiđen tom silom prirode, jer je prije uspona koji traje deset i više sati, bilo neizvjesno hoćemo li uopšte moći otići na završni uspon. Bili smo zarobljeni u oluji 26 časova, kiseonika nam je nestajalo, ali imali smo privilegiju da nahranimo dušu pogledom sa vrha.
Šta biste savjetovali mladim ljudima kao čovjek koji se ostvario u svijetu sporta?
– Ne smatram da sam po bilo čemu poseban, jednostavno sam uživao u sportu, brinuo o svom hramu – svom tijelu, i slijedio svoje snove ispitujući granice. Nikad ne znamo gdje su naše granice, bez obzira što dolazimo iz BiH koja je relativno mala zemlja na mapi svijeta, ali sam tom stazom snova prošao put do krova svijeta. Jednostavno, mladi treba da slijede svoje snove, ne odustaju od njih i ne slušaju one koji im govore da je nešto nemoguće.
Vaši korijeni su u Derventi. Šta za Vas predstavlja ovaj grad?
– Djetinjstvo i lijepe uspomene vezujem za Derventu, jer sam kao osnovac svaki ljetnji raspust, čak nekad i kao srednjoškolac, provodio sam u Beglucima odakle je moj tata. Plivao sam na Ukrini, zabavljao se, u to vrijeme bilo je toliko mladosti, toliko djece da od jutra do mraka nismo ulazili u kuću i to su zaista bila najljepša vremena. I danas sa ocem dođem u Derventu, koju osjećam svojom i drago mi je, naravno, da me Dervenćani doživljavaju svojim.
Planovi
Da li biste otkrili svoje profesionalne planove za budućnost i postoji li nešto čemu stremite?
– Dok god budem mogao, i budem se osjećao spremnim u svakom smislu, nastaviću da se bavim sportom. Sada se trudim da se na neki način „odužim“ društvu, svojoj okolini, i trenutno kroz aktivan rad Udruženja „Dajte nam šansu“ u Sarajevu koje se bavi pružanjem pomoći roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju. Uvijek ima neko kome može zatrebati naša ruka i ne bih želio da niti jedna ruka ostane uskraćena za pomoć koju traži.