Svakog dana, u svakom momentu, moraš da daješ svoj maksimum. Ovo što sam ja postigla može da posluži kao primjer djeci da neko ko u životu nije imao nikakvu vezu i konekciju, može da uspije. Sve što sam postigla u životu bilo je rezultat ljutog rada.
Kazala je to u intervjuu Derventskom listu rođena Dervenćanka Radenka (Đekić) Marić koja je imenovana za 17. predsjednika javnog Univerziteta u Konektikatu (UConn). Marićeva je postala prva osoba rođena izvan SAD-a koja je imenovana na čelnu poziciju ove prestižne akademske institucije koja slovi za jedan od najboljih državnih univerziteta u SAD-u. To joj je pošlo za rukom u selekciji od oko 150 kandidata.
Iza Marićeve je impresivna karijera, brojni naučni radovi, odgovorne funkcije i priznanja. Žena sa bogatim akademskim i životnim iskustvom za Derventski list govorila je o principima koji je vode, značaju obrazovanja i ličnog rasta, a pružila je i zlata vrijedne savjete mladima.
– Imenovanje na čelo univerziteta koji postoji od 1881. godine doživljavam kao čast. Radi se o jednom od glavnih javnih univerziteta u Americi koji godišnje ima oko 36.000 studenata i koji je obrazovao više od 280.000 ljudi. Samim tim je i ogromna čast biti predsjednik takve institucije.
Kako je izgledao Vaš put do te pozicije?
– Uvijek sam težila ka tome da ono što radim radim najbolje, da se nikada ne žalim i da radim više od svih drugih. Ono što niko nije htio da radim, ja sam radila. Ustajala bih u tri, četiri, pet i radila. Taj rad se u životu, bez obzira gdje živite, prepozna, kao i kvalitet tog rada. Ovdje sam došla prije 12 godina, bila sam profesor, i moj rad su prepoznali i studenti. Vidjelo se da uvijek dajem maksimum. Nikada sebe nisam štedjela. Kada sam počela da radim na ovom univerzitetu za predavanja sam se pripremala do dva ujutro. Потом сам постала извршни директор за технолошки парк и изградњу партнерства за иновације и ту сам такође постигла максимум обезбиједивши универзитету значајне износе новца. Poslije toga imenovana sam za potpredsjednika univerziteta i obavljajući tu funkciju za četiri godine povećala sam budžet univerziteta sa 180 na 370 miliona dolara. U februaru ove godine sam izabrana za privremenog predsjednika, a potom sam među 150 kandidata izabrana u uži izbor od deset kandidata među kojima su bili predsjednici drugih univerziteta, dekani. Među svima njima ja sam izabrana.
Kažete da ste kroz čitavu svoju karijeru davali svoj maksimum. Da li je upravo to recept za uspjeh?
– Apsolutno. Davanje maksimuma, a nikad ne podrazumijevati nešto. Ne podrazumijevati da ćeš ti nešto da dobiješ. Svakog dana, u svakom momentu, moraš da daješ svoj maksimum. Nekada i taj maksimum nije dovoljan. Uvijek pitam svoju djecu, da li je to što ste uradili vaše najbolje. Ako nije, onda se idući put potrudite više. Ako je to vaše najbolje, biće i drugih koji su dali svoje najbolje i oni će da pobijede. Nikada u životu nisam imala vezu. Kada sam se prijavila za Srpsku akademiju nauka i umjetnosti nisam imala vezu. Primljena sam da rintam, da idem u Vinču, a ne da sjedim u akademiji. Sve što sam postigla u životu bilo je rezultat ljutog rada. Nikakva veza, nikakva konekcija. Dobila sam stipendiju da idem u Japan na osnovu mojih ocjena i eseja koje sam napisala. Međutim, kada su poslije godinu uvedene sankcije mojoj zemlji, stipendiju sam izgubila. U tom momentu bi se svako vratio. Sve je to trebalo izdržati. Sa poteškoćama koje vam se dese u životu, a nad kojim nemate kontrolu, morate da se izborite, ali i u tim prilikama da uspijete.
Vaš primjer pokazuje da su izgovori jedina prepreka za uspjeh.
– Tako je. Ovo što sam ja postigla može da posluži kao primjer djeci da neko ko u životu nije imao nikakvu vezu i konekciju, može da uspije. Akcenat u radu sa djecom treba da bude zalaganje. Djeca treba da uče, nema provlačenja. Najbolji đaci moraju da znaju matematiku, fiziku, hemiju, logiku i jezike, jer bez toga ne mogu ništa da postignu.
Kako vidite nauku u Republici Srpskoj. Tek prije četiri godine smo dobili ministarstvo kojim je obuhvaćena i ova oblast.
– Nikada se ne treba obazirati na to gdje ste bili, već gdje želite da budete. Misliti o tome kako da se ubrzate i stignete tamo gdje želite da budete. Potrebno je uvijek ići naprijed i to je ta vodilja. Optimizam mora da postoji.
– Šta biste savjetovali mladima u Republici Srpskoj? Čemu da teže?
– Uvijek djeci govorim da moraju da budu pametni, mnogo da rade i da imaju ambicije i zadrže ljudskost. Morate da imate osjećaj za druge ljude oko sebe. Veliki problem je što se mnogi bore da budu u pravu. Ne učimo se dijalogu i teško prihvatamo da neko ima drugačiji pogled na život na osnovu iskustva. Na univerzitetu imamo program razmjene studenata sa BiH i to je šansa za najbolje đake da dođu u SAD i vide kako ovdje stvari funkcionišu i to im daje mogućnost da realno uporede načine života, studiranja i da teže nečemu. Rad je suština razvijenih društava, i svaki sistem u kojem se ne radi ne može da se održi. I danas kada sam predsjednik univerziteta ustajem u pet. Disciplina je ono što te održi, a vjetar u leđa je život, odnosno ono što nisi planirao. Realni problemi i iskušenja mogu da se dese svakome, ali moraš da budeš spreman da se nosiš sa tim što ti se desilo i zato je prilagođavanje veoma bitno. Veoma je važno, i to želim da istaknem, da djeca uče, da rade i da se ne porede i samo da se takmiče sa samim sobom. Da se zapitaju da li su danas bolji nego prije mjesec ili prije godinu. Takmičenje sa samim sobom je najzdravija kompeticija.
– Šta je Vaša lična ambicija?
– Želim da od univerziteta napravim mjesto na kojem će veliki broj ljudi uspjeti i da održavamo konekcije sa ljudima koji su odatle potekli. Takve osobe mogu da budu mentori studentima, da im pomognu da se razvijaju ili da pronađu posao. Veoma je važna socijalna konekcija među ljudima da bi bili zdravi.
Posjeta Derventi
Kada ste posljednji put bili u Derventi i planirate li uskoro ponovo da dođete? Bićete naš drag gost u Derventskom listu.
– Posljednji put sam posjetila Derventu 2020. godine, nakratko, a ranije sam često dolazila. Ove i sljedeće godine imam zaista mnogo posla, ali prihvatam Vaš poziv. Derventski list je pisao o meni u ljeto 1984. godine kada sam upisala fakultet u Beogradu. Naslov je bio u smislu „Na fakultet, umjesto na maturu“. Sjećam se tog članka kao sada da sam ga vidjela.
Biografija
Radenka Marić rođena je u Derventi, a poslije srednje škole koju je pohađala u svom rodnom gradu, 1989. godine diplomirala je na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Poslije rada u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, 1991. godine dobija stipendiju japanskog ministarstva i odlazi na Univerzitet u Kjotu, gdje je doktorirala 1996. godine. Karijeru je pet godina kasnije nastavila u SAD-u, potom je od do 2010. godine radila za Nacionalni istraživački centar Kanade. Povratkom u SAD postaje profesor na Univerzitetu u Konektikatu.
Ima čin člana Američke akademije nauka i umetnosti, Nacionalne akademije pronalazača i Međunarodne asocijacije za napredne materijale, a član je i Akademije nauka u Konektikatu. Iza nje su brojni naučni radovi, inovacije u oblasti novih izvora energije, te priznanja međunarodne istraživačke zajednice.