Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica poslije višegodišnjeg istraživanja utvrdio je postojanje 322 mjesta zatočenja u BiH u kojima su protivpravno zatvarani civili i pripadnici Vojske Republike Srpske u Odbrambeno -otadžbinskom ratu, a mapa logora se od danas može pogledati na sajtu Centra.
Na mapi je označeno i pet logora za Srbe na području Dervente, i to bivši Dom JNA, podzemne prostorije vojnog magacina u Rabiću, logor „Silos“ u Polju, prostorije Osnovne škole „Vuk Karadžić“ u Poljarima i pokretni logor u Žerevcu.
– Riječ je o preliminarnim rezultatima za prijeratne opštine Bihać, Bosanska Krupa, Bratunac, Brod, Vlasenica, Derventa, Doboj, Zvornik, Modriča, Orašje, Odžak, Srebrenica, Ugljevik i Šamac, kao i za Sarajevo pet gradskih i pet prigradskih opština – rekao je Srni direktor Republičkog centra Milorad Kojić.
Kojić je najavio da će se u narednom periodu mapirati i mjesta zatočenja u banjalučkoj Krajini, zapadnoj Krajini, sjeveroistočnoj Bosni, srednjoj Bosni, gornjem Podrinju, kao i u Hercegovini.
On je rekao da nije isključeno da postojeći podaci budu naknadno dopunjeni s obzirom na to da je riječ o preliminarnim rezultatima.
Kojić je istakao da treba imati na umu neke specifičnosti koje su pratile cijeli posao oko mapiranja mjesta zatočenja, a prije svega činjenicu da neke od lokacija nisu nazvane onako kako se danas zovu, da su pojedini objekti u međuvremenu srušeni, kao i to da na terenu zbog objektivnih okolnosti, za neka mjesta, nije bilo moguće sa sigurnošću označiti tačnu mikrolokaciju.
– Važno je napomenuti i to da tačan broj zatočenika, za sada, nismo utvrđivali jer brojni su primjeri da su ljudi zatvarani i na nekoliko lokacija, premještani, skrivani od Međunarodnog komiteta Crvenog krsta – pojasnio je Kojić.
Prema njegovim riječima, kao što je to bio i slučaj do sada, Centar se u radu vodio zvaničnim dokumentima i bazama u posjedu ove institucije.
Govoreći o pojedinostima svjedočenja zatočenika, Kojić je rekao da je riječ o pravoj golgoti kroz koji su ljudi prošli, a da su načini zlostavljanja, kako fizičkog, tako i psihičkog, nešto što zdrav ljudski um nije u stanju ni da zamisli.
– Osim što su bili mučeni glađu, žeđu, izlaganju ekstremno visokoj i niskoj temperaturi, tjerani da piju i jedu vlastite izmete, pa čak i dijelove tijela, mučitelji su zatvorenike tjerali da se uzajamno zlostavljaju, i to na sve moguće načine, zatvarali su ih u kaveze sa životinjama, bacali sa visokih zgrada, dok su prebijanja, sakaćenja i ubistva bili njihova svakodnevica – naveo je Kojić.
Prema njegovim riječima, ono što je ljude držalo u životu, kako su navodili u svjedočenju, je činjenica da su ipak imali nadu da će preživjeti onda kada ih registruje MKCK.
– Imali smo slučajeva da je na pojedinim mjestima bio zatvoren samo jedan čovjek, što ni u kom sličaju nije značilo da je tortura manja. Do njih nikada nije došao MKCK, tako da su dželati, bukvalno, radili šta su htjeli sa tim ljudima – napomenuo je Kojić.
Kojić je istakao da je Centar došao i do podatka o postojanju takozvanih pokretnih logora, kao što je to bio slučaj u selu Žeravac u Derventi, gdje su logoraši držani u kamionima i autobusima, kao i u naselju Hrasnica, opština Ilidža, gdje su bili zatvoreni u kontejneru za skladištenje južnog voća.
– Sve ove ljude, a kroz neviđene torture su prolazile žene, djeca, stariji i nemoćni, zarobljeni pripadnici VRS, kao i oni koji su “pokupljeni” sa ulica, radnih mjesta – zarobljavanje je trajno promijenilo, i fizički i psihički. Ono najmanje što se za njih može uraditi je da u poslu koji smo započeli istrajemo do kraja – poručio je Kojić.
Kojić je pozvao pojedince i institucije da, ukoliko imaju saznanja o eventualnim mjestima zatočenja ili relevantnu dokumentaciju koja može biti od pomoći, da se obrate Republičkom centru.
Na mapi logora za Srbe i pet
mučilišta u Derventi
