U okviru projekta „Terapijski program rane intervencije“ kojim se želi ukazati na važnost rane intervencije kod djece kod koje postoje razvojna odstupanja ili određene poteškoće i ulogu porodice kao primarnog okruženja u kojem se najvećim dijelom odvija djetetov razvoj, a koji provode Udruženje roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama i invalidnih osoba „Sunce“ i Udruženje za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Banjaluka, objavljujemo integralni tekst mastera psihologije Aleksandara Golubovića.
Projekat finansira Evropska unija, a nastao je u okviru projekta „Bolja socijalna uključenost kroz osnaženu IRIS mrežu OCD“, kojeg provode LIR CD i ASB.
Rođenje djeteta sa određenim poteškoćama – psihološka perspektiva roditelja
Rođenje djeteta donosi u svaku porodicu velike promjene i svaki član se prilagođava na svoj način. Roditelj ima nadanja, očekivanja, strepnje i planove kojima nastoji da se nosi sa onim što dolazi rođenjem novog člana, a to su svakako briga za drugo biće i poseban vid odgovornosti. Kada se desi da se rodi dijete kod kojeg se ustanovi da postoje određene poteškoće, to podrazumijeva da će se uz očekivane životne promjene roditelji susretati i sa raznim izazovima, medicinskim tretmanima, aktivnim kontaktom sa socijalnim sistemom i saradnjom sa različitim stručnjacima za dječji razvoj. Karakteristično je da članovi porodice u ovom slučaju mogu da doživljavaju razna psihološka stanja i emocije koje mogu da variraju i da se javljaju u različitim razdobljima. Reakcije stresa koji u nekim slučajevima poprima i hroničan oblik, emocije ljutnje, tuge, straha te odmažuća emocionalna stanja poput depresije, krivice i anksioznog reagovanja su nešto sa čim se svaki roditelj djeteta sa teškoćama u razvoju zasigurno susreo.
Kada se roditeljima saopšti da dijete ima određene probleme koji će zahtijevati poseban oblik tretmana, prilagodbe i način života moguće je da se jave različiti nivoi prihvatanja realnosti i nošenja sa spoznajom da nije sve onako kako se očekivalo.
U nastavku su pobrojane određene faze koje obuhvataju specifične roditeljske rekacije i ponašanja na saznanje da dijete ima određene poteškoće i zdravstvene komplikacije.
Šta nam se to upravo desilo?
U ovoj fazi roditelji saznaju za problem ili im se, ukoliko je to ustanovljeno, saopštava i dijagnoza. Roditelj može da negira problem i osjeti očaj i bespomoćnost.
Ovo nije dobro
Karakteristično je da se javlja ljutnja, strah, krivica koja se održava samooptuživanjem. Roditelji mogu da smatraju da su nekim svojim potezom ili načinom života doprinijeli nastanku problema. Optužbe kako prema sebi mogu da budu upućene i prema bračnom drugu.
Želim da pobjegnem, samo sam ljudsko biće
U ovom slučaju može doći do povlačenja i izolacije roditelja koje je nekad i pomažuća strategija jer omogućava procesuiranje i na kraju shvatanje da određeni problem postoji. Ovo je vrijeme kada je traženje stručne pomoći u vidu psihološke podrške i psihoterapije poželjno.
Znam da ovo mogu
Dolazi do prvih naznaka prihvatanja situacije i konstruktivnog nošenja sa istom. Roditeljstvo se sagledava malo jasnije s obzirom da su do nastanka ove faze roditelji prešli već neki put: saznali su više informacija o zdravstvenom stanju djeteta, stupili su u kontakt sa određenim stručnjacima kojima vjeruju. Neki su se povezali sa roditeljima djece koja imaju sličnu problematiku.
Potrebno je da donesem/donesemo odluke, neke od njih neće biti lake
U nekim slučajevima roditelji su primorani da promijene posao, dodatno se zaposle ili ga pak napuste kako bi dovoljno vremena posvetili djetetu. Preseljenja u drugi grad u kojem će neophodni tretmani biti dostupniji se takođe razmatraju. Razmišljanje o upisu djeteta u određene ustanove te biranje odgovarajućih vaspitno-obrazovnih programa su nešto o čemu roditelji razmišljaju te pokušavaju da nađu odgovarajuće ili približno zadovoljavajuće rješenje. Roditelji su manje orjentisani na sebe, sve svoje snage usmjeravaju ka dobrobiti djeteta.
Priprema za ono što dolazi sljedeće
Roditelji su svjesni da budućnost pred njih stalno postavlja određene izazove, te traži da donesu odluke. Javlja se veća vjera u sebe i dijete s obzirom da su neke prepreke poput odgovarajućih tretmana i socijalnih prava potpuno ili djelimično prevaziđene.
Volim dijete bez obzira na sve
Roditelj može da osjeti pune čari roditeljstva. U stanju je bezuslovno da voli svoje dijete te iskusi više prijatnih emocija dok je sa njim. Problemi koje je roditelj imao poput npr. nesanice su se do sada smanjili.
Prihvatam stvari onakve kakve su
Ovo je moment prihvatanja kada roditelju postaje jasno da neće odustati od svog djeteta bez obzira na sve i koliko god dani koji dolaze bili teški. U ovoj fazi roditelj je prešao dug put suočavanja sa onim kako je biti roditelj djeteta sa određenim poteškoćama. U stanju su da savjetuju i druge roditelje čije dijete ima istu ili sličnu poteškoću (poteškoće).
Bitno je naglasiti da svaki roditelj ima svoj način nošenja sa ovim iskustvom te samim tim ne znači da će svi osjetiti faze ovim redoslijedom ili da će iskusiti svaku od njih – nekad nema jasnog obrasca. Neki će do konačne faze prihvatanja doći prije, a neki kasnije i to zavisi od osobina ličnosti roditelja, stepena podrške, kvaliteta bračne veze, iskustava u prošlosti, poteškoće koju dijete ima, dostupnosti neophodnih tretmana i sl.
Kako se nositi?
Kako bi se konstruktivno nosili sa ovim iskustvima, bitno je da roditelj osluškuje sebe i prepozna odmažuću emociju i fazu u kojoj se nalazi. U nekim trenucima neophodno je dati sebi dozvolu, tj. da imamo pravo da se osjećamo onako kako nam jeste, bez da se krivimo. Iako roditelj nastoji da udovolji djetetove potrebe te učini sve što je potrebno kako bi mu bilo bolje, treba da se ima na umu da nismo roboti, te su periodi očaja, žalosti, bola i patnje očekivani i zapravo sastavni dio puta. Iz tog razloga, preporučljivo je u danu ili sedmici pronaći vrijeme za sebe na način da ćemo raditi ono što nas opušta i u čemu uživamo, te kada ćemo biti posvećeni samo tome. Takođe, istraživanja pokazuju da okretanje ljudima sa sličnom problematikom i sa sličnim okolnostima doprinosi našoj psihološkoj dobrobiti. Ovo se može raditi kroz razne grupe samopomoći, neformalne grupe roditelja i sl. Na ovaj način roditelji shvataju da nisu sami, da je neko već prolazio ono što oni prolaze sad. Traženje stručne psihološke pomoći takođe može da bude važan, a nekad i prijeko potreban korak kako bi se roditelju pomoglo da se lakše nosi sa onim što proživljava.
Aleksandar Golubović, master psihologije
Literatura: Winter, J. (2006). Breaktrough parenting for children with special needs. San Francisko: Jossey Bass.