Sliku tradicije derventskog kraja i svadbenih običaja Miroslav Railić iz Gornjeg Detlaka vjerno njeguje kroz ulogu čaje, a od kada se prvi put prihvatio te uloge 1980. godine, do danas je obogatio 112 svadbenih veselja.
Uloga čaje ili čauša u tradicionalnim svadbama odnosi se na vođu svatova, a taj običaj njeguje se u Srbiji i Republici Srpskoj. Prema riječima Railića, koji se ove uloge po prvi put prihvatio prije više od 40 godina, u derventskom podneblju ovaj običaj je izuzetno živ.
– Prvu svadbu sam vodio rođaku, 2. avgusta 1980. godine, još kao mladić, a onda sam jednostavno nastavio kao po nekoj navici. Svakako, ono što danas radim sa lakoćom, tada me činilo nervoznim i samo sam razmišljao o tome da se ne osramotim, ali su mi naravno pomogli stričevi i stariji svatovi – objasnio je Railić dodavši da nastoji da otjelotvori ovu ulogu što je originalnije moguće.
– Običaji se na svadbama, nažalost, s vremenom izostavljaju, ali u Derventi i okolini, još uvijek žive zahvaljujući ljudima koji ih njeguju. Ja i danas na svadbe idem u narodnoj nošnji, a obavezno nosim čekić, i to drveni, koji je simbol čaje – objasnio je Railić.
Vještine koje su potrebne da neko postane dobar čajo sticao je usput, a još od djetinjstva interesovao se za običaje.
– Najviše običaja sam čuo od oca, koji nije bio čajo, ali je pomagao u organizaciji i znao je mnogo običaja. Kao dijete, pratio sam i možda „pokupio“ pokrete i stav čovjeka koji je bio u selu tražen i dobar konjanik. Kasnije, kada mi je postala dostupna i literatura, dosta sam i čitao o srpskim običajima, tako da sam nekako usput „klesao“ vještine – kazao je Railić istakavši da vjeruje da u derventskim krajevima ima dosta ljudi koji mogu da iznesu ulogu čaje, ali ne žele da se te uloge prihvate.
– Danas, nažalost, nema mladih koji se interesuju da preuzmu tu ulogu, a vjerujem da bi se mnogi snašli. Osim komunikativnosti i organizacije, presudno je da čovjek bude nadaren, da nosi tu neku lakoću u sebi i pokrene druge ljude. Naravno, potrebno je i biti „brz na nogama“, jer se uvijek može desiti neka nepredviđena situacija, čajo mora da donese odluku i „iznese“ organizaciju tako da to ostali svatovi ne primijete – objasnio je ovaj Dervenćanin.
Railić je u derventskom kraju već poznat po svojim vještinama, a u nizu od 112 svadbi istakle su se i one izvan Dervente.
– Vodio sam svadbe i u Vlasenici, Ugljeviku, Prnjavoru, pa i u Banjaluci, gdje nemaju čaju, ali sada „uvode“ tu ulogu. Prije samog dana svadbe, u razgovoru sa mladencima utvrdim koje su običaje planirali da uključe i na koji način i to nastojim da ispoštujem, kako bi svatovima, ali i mladencima veselje prošlo baš onako kako su zamislili – rekao je Railić.
Pozivi u više svadbi jednog dana, kao i veliki broj tokom jednog mjeseca, takođe nisu nepoznanica za ovog Dervenćanina, a kako je istakao, poseban osjećaj je kada za svoju ulogu bude nagrađen od svatova aplauzom.
– Posebno mi je zadovoljstvo kada čujem pozitivne komentare, a bilo je situacija i da dođu gosti iz inostranstva, pa čujem tek kasnije da su lijepo govorili o meni i svojim zemljama. Svadba je uvijek veseo povod, ali cijenim da su bile veselije ranije. Sada je to malo drugačije, što je prirodno, vremena se mijenjaju i veselja su drugačija – kazao je Railić dodavši da se i govorom čuvaju običaji.
– Treba da zadržimo naše običaje, našeg podneblja, da ih ne miješamo sa drugima, jer je to dio našeg identiteta. Zato bih zamolio mlade Dervenćane da čuvaju naše običaje i da im se uvijek vraćaju gdje god se nalazili – kazao je Railić.
Krađa
Railić iz svog zaduženja čaje nosi i brojne anegdote.
– U nekim selima postoji običaj da se iz mladine kuće ukrade pijetao ili mlin za kavu. Dešavalo se da kroz razgovor sa domaćicama uspijem da saznam gdje stoji mlin, ali u tome sam se izvještio tek kasnije. Na jednoj od prvih svadbi, ukrao sam mlin, ali sam bježeći slučajno čekićem razbio crijep pomoćne zgrade i razbio pčelinjak, tako da sam morao da trčim bježeći od pčela. Kada sam zastao, shvatio sam da sam pobjegao i od svatova – kroz smijeh je ispričao Railić kazavši da, kako običaji nalažu, do sad niko nije uspio da mu ukrade čekić koji bi u tom slučaju morao „masno“ da plati.