Marinko Mikerević iz Donje Lupljanice, pobrinuvši se da običaje svojih predaka ne prepusti zaboravu, vratio je na svoje imanje dašak starih vremena kada se pšenica sa njiva žela srpom, vezala u snopove, pa zalagala u dreš, a sve to uz smijeh i pjesmu.
U vreo julski dan Mikerević je protekle subore okupio rodbinu, komšije, prijatelje i uposlio ih, kako su to činili i naši stari, sa zadatkom da udruženim snagama požanju žito. Iako danas postoji lakši način da se ovaj posao obavi, kombajnom i ostanim mašinama, čar koju ima stari način vršidbe u Lupljanici s ponosom ističu.
– Odrastao sam ovdje, pa iako sam u Švajcarsku otišao prije 33 godine, ovaj kraj nikada nisam zaboravio. Sakupljam i čuvam starine i to volimo i moja supruga i ja. Dreš koji smo koristili za ovu vršidbu nabavio sam prije šest godina i nije ga bilo lako pronaći. Ta je mašina nekada bila kao danas kombajn. Dreš sam našao u Pojezni, a aran u Osovici – priča Mikerević čijoj su se mobi mnogi rado odazvali i svi su bili uposleni.
– Pšenicu je prvi trebalo požnjeti srpom, pa je dovesti do kuće i tek onda slijedi vršidba. Sve je to ranije bilo 100 odsto duže nego što se radi danas – dodaje ovaj domaćin koji je pšenicu zasijao na oko 30 dunuma i čiji je cilj bio da današnjim generacijama pokaže kako su njihovi preci punili ambare i sa kakvom radošću i elanom su obavljali poslove u polju.
Posao se uvijek, dodaje, obavljao redom, od kuće do kuće, od komšije do komšije.
– Prije je ovo sve bilo teže, ali veselije – zaključuje Mikerević.
I Miroslav Mikerević se dobro sjeća kako je nekada izgledala žetva.
– Moba je počinjala rano ujutro. Žene su odlazile u polje pjevajući. Sjećam se tih vremena, bio sam dijete, selo je bilo puno naroda i radilo se. Ovom vršidbom želimo da se ponovo saberemo i prisjetimo tih starih vremena – rekao je Mikerević sjećajući se da je nekada selo vrvilo od života, kuće su bile pune djece, a rijetko ko je radio u gradu, svi su bili posvećeni domaćinstvu i selu.
Rame uz rame sa svojim očevima, braćom, muževima u žetvu su išle i žene.
– Žene su prije i više radile. Osim što se išlo u polje, žene su bile i domaćice, trebalo je pripremiti ručak. kafu i sve ostalo za radnike. U vršidbi je znalo biti po tridesetak ljudi, pa je trebalo pripremiti hranu za sve, napeći pogača i skuvati variva. Pšenicu smo nosili u vodenicu i mljeli, čekali red – sjeća se Slobodanka Mikerević.
Svoj cilj, dodaju Mikerevići, a prvenstveno želju da svojoj djeci i unucima pokažu kako se nekada radilo i živjelo, ispunili su.
Nošnja
Mikerevići su se potrudili da vršidba bude što autentičnija, pa su za tu priliku obezbijedili i narodne nošnje.