Blizanci Milutin i Dragutin Đurđević iz Donjih Cerana na praznik Blagovijesti, 7. aprila, proslavili su 80. rođendan i to iznenađenjem koje su im priredili djeca i unuci pred kojim nisu mogli da zadrže suze radosnice.
Rođeni 1944. godine, kao deveto i deseto dijete oca Boška i majke Nedeljke, istakli su da je pravi blagoslov imati veliku porodicu, ali i jedan drugoga.
U duhu radosti i uzbuđenju zbog proslave i poklona kao i pozitivnih utisaka, blizanci, 60 minuta stariji Milutin i, mlađi Dragutin, za Derventski list prisjetili su se ispunjenog života, radosnih trenutaka, ali i onih manje lijepih životnih perioda.
– Othranili su nas otac i njegovi stric i strina, jer nam je majka preminula kada smo imali pet godina. Bili smo sirotinja, nas desetoro djece, otac i stric i strina, ali smo lijepo živjeli, puna kuća nas je bila. Od te pune kuće sada smo samo nas dvojica ostali – ispričao je Dragutin koji se sa bratom blizancem prvi put razdvojio kada je Milutin otišao da radi u Srbiju.
– Prije nego što smo pošli trbuhom za kruhom, počeli smo momkovati, išli na prela zajedno i to u Pojeznu, Osinju, Drijen, Smrtiće, naše Cerane, pa čak i u Glogovac. Cure su bile lijepe, igralo se kolo, šalili smo se, zabavljali, jednostavno bili mladi. Onda je Milutin otišao u Bečej da radi, a ja sam dobio poziv za vojsku i otišao sam 1962. godine prvo u Titograd, pa u Mostar i iskreno bilo mi je teško baš tako daleko od brata – rekao je Dragutin.
Đurđevići su se prisjetili i kako su se sa ostalom braćom i sestrama okupili po povratku iz Njemačke.
– Otišao sam u Njemačku da radim, 1969. godine, sa jednim od starije braće. Nisam znao jezik, ali nekako sam uspio da im objasnim da imam brata blizanca i uskoro je i on došao da radi. Tamo smo položili vozački ispit, a ja sam na kraju iz Njemačke došao sa „fićom“. Nažalost, u Minhenu smo radili „na crno“, pa nas je uhvatila i policija i „zaradili“ i zatvor – ispričao je kroz smijeh Milutin prisjetivši se da su ih po povratku iz Njemačke dočekali braća i otac i tada je nastala i zajednička fotografija muških članova porodice, a po jedan njen primjerak stoji uokviren u kući svakog brata.
– Svakako, za to vrijeme u Njemačkoj smo zaradili za mašine za poljoprivredu, traktor i skućavali se, a pomagali smo i drugoj braći – dodao je Milutin, a Dragutin je dodao da su braća živjela vrlo složno.
– Nikad se niko od nas, a posebno nas dvojica, nismo zavadili. Bilo je tu sitnih svađa, kao i svugdje, a iako smo bili razdvojeni, što je bilo čudno i teško, otkad smo se vratili, nismo se ni razdvajali. I danas su nam kuće blizu, zajedno ručamo, pijemo kavu – dodao je Dragutin, a Milutin je kazao da su obojica bogati ljudi čiji život je ispunjen djecom, unučadima i praunučadima.
Braća Đurđević istakli su da su zahvalni svima koji su uljepšali njihov rođendan dolaskom, poklonima i čestitkama, ali da ipak najveću zahvalnost duguju glavnim organizatorima, Dragutinovoj kćerki Nadi i unuku Darku.
– Malo smo ih slagali jer smo rekli da ćemo ići u restoran na ručak kako bismo obilježili rođendan. Okupili smo četrdesetak članova porodice da bismo to lijepo, svi zajedno proslavili – objasnio je Darko Đurđević, a i njegova majka Nada potvrdila je da su svi članovi porodice bliski.
Gramofon
Braća Đurđevići, Mile i Guto, kako ih svi poznaju, još od mladih dana pravi su veseljaci, a gdje god su pošli pratila ih je pjesma. Nerijetko su pjevali i na prelima, kao i djevojkama pod prozorima, a Milutin je u selu poznat i kao prvi koji je kupio gramofon.
– Imali smo staru kravu, koju smo prodali i kupili gramofon. Sa graomofonom sam najviše bio popularan u vrijeme perušanja kukuruza, kada bi me svi zvali da se malo zabavimo. Odigra se kolo, ljudi se odobrovolje i onda se peruša i odradi sve što je trebalo – objasnio je Milutin.