U sjećanjima na dane provedene na vlaseničkom ratištu pomiješani su ponos i žal za palim saborcima sa kojima su se borili protiv veoma teškog i nepristupačnog planinskog terena, snijega i velikih minusa, ali i susreta sa daleko brojnijim neprijateljem koji je poznavao teren.
Povodom 30. godišnjice stradanja 15 pripadnika Drugog bataljona 27. brigade iz Dervente na vlaseničkom ratištu, preživjeli saborci prisjetili su se za Derventski list februara i marta 1993. godine.
Tog 9. marta u reonu sela Cerska u blizini Vlasenice snage Armije RBiH napale su položaje Vojske Republike Srpske sa namjerom da prodru u dubinu teritorije i počine zločine kakvi su se već događali. Na putu su im bili borci iz Dervente, pripadnici Drugog bataljona, a tokom borbi poginulo je 15 Dervenćana, ali su položaju sačuvani.
Mladen Crljić imao je 34 godine kada je u vihoru rata na vlaseničkom ratišu obavljao dužnost komandir druge čete, braneći položaje od neprijateljskih snaga, gdje je 9. marta i ranjen.
– U okolinu Vlasenice smo otišli 14. februara 1993. godine i ostali smo otprilike mjesec. Bio je to zimski period, uslovi na liniji veoma teški za preživljavanje, dubok snijeg i hladnoća. Nismo imali skloništa, ni rovova – prisjeća se Crljić navodeći da su po dolasku bili prvo smješteni u školski objekat u Cikotskoj rijeci.
– Raspoređeni smo bili na dio linije, a jedna grupa naših četa bila je formirana kao interventni vod. Nakon zaposjedanja teritorije bili smo 24 časa na liniji – ispričao je Crljić dodajući da je u planu bilo zauzimanje jedne kote koja se zvala Rišnjik, poslije čega je derventski bataljon trebalo da zamijene borci iz Broda.
– Toga jutra 8. na 9. mart došlo je do pucanja linije i do stradanja većeg broja pripadnika našeg Drugog bataljona. Mi smo krenuli da odradimo taj dio i nismo znali da je linija pala, u putu smo saznali da se neprijatelj približio komandi bataljona. Tada sam i ranjen. U čitavom tom haosu zatekli smo naše stradale saborce – rekao je Crljić sjećajući se i trenutaka kada se dokazuje pravo prijateljstvo, podrške i podstreka koje su pružali jedan drugome.
-U tim teškim trenutcima bilo je i lijepih trenutaka, moglo se vidjeti i ocijeniti pravo drugarstvo, požrtvovanost jednog za drugog saborca, moglo se vjerovati u drugove. Volio bih da se sretnemo svi mi koji smo tamo bili – kazao je Crljić smatrajući da i dalje treba njegovati sjećanje na stradale kako nikada ne bi bila zaboravljena zasluga derventskih boraca u odbrani Vlasenice.
Sa 28 godina na vlaseničkom ratištu bio je i Mirko Todorić.
– Uslovi ratovanja bili su preteški, to je planinski kraj, nadmorska visina od 700 metara pa naviše, stalno je bio snijeg od metar. Imali smo ofanzivna dejstva u sadejstvu sa drugim jedinicama iz Šekovića i Zvornika. Tog dana kada su naši saborci stradali imali smo pripremljenu akciju, a neprijatelj je udario noć ranije na naše položaje, i probio našu liniju. Brzo smo uspjeli sda stignemo na liniju i vratimo položaj, iako je mnogo naših ranjeno i poginulo – prisjeća se Todorić kojem je to nije bilo prvo ratno iskustvo.
– Sve pohvale borcima iz našeg bataljona, kao i svima drugima, trebalo je sve to izdržati – dodaje Todorić poručujući da se takva borba i požrtvovanost ne smije zaboraviti.
– Svo to stradanje ne smije biti uzaludno. Naše saborce ne možemo zaboraviti. Oni su dali maksimalan doprinos za Republiku Srpsku, dali su svoje živote. Najmanje što možemo da učinimo za njih jeste da ih ne zaboravimo, da ih se sjećamo, da im zapalimo svijeće. Imamo i sa njihovim organizacijama i institucijama dobru saradnju. Rado nas se sjećaju – dodao je Todorić.
Tadašnji pomoćnik komandanta Petrislav Oro sjeća se da su da su derventski borci došli na potpuno nepoznat teren.
– Kada smo iz Dervente krenuli snijega gotovo i nije bilo, a gore smo zatekli smetove više od metar. U početku nije nam bilo poznato ni gdje se nalazi neprijatelj. Imali smo solidnu jedincu, prilično dobro obučenu. Neprijatelji su imali starješinu Nasera Orića sa jedinicom koja je daleko bolje poznavala teren. Krenuli su tokom noći i iznenadili nas. Mi smo imali nedovoljno gusta stražarska mjesta i prvi su nam stardali stražari. Nastala je panika, povlačenje je krenilo, a u bliskoj borbi ostaje se bez glave – kaže Oro koji je u to vrijeme imao 39 godina.
Sjeća se da je bilo veoma bolno pronaći poginule saborce, te predati ih porodicama.
U Vlasenici je u čast boraca poginulih u Odbrambeno – otadžbinskom ratu izgrađena spomen – soba, a mjesto među junacima ima i 15 derventskih borca.
N. S.
_
CVEBA: Najteži bio pronalazak poginulih saboraca
_
PEČAT: Borili se sa neprijateljskim jedinicima koje je predvodio Naser Orić
Pomen
Povodom stradanja derventskih boraca u okolini Vlasenice Gradska boračka organizacija Derventa svake godine, zajedno sa Gradskom upravom, te Opštinskom boračkom organizacijom i lokalnim vlastima u Vlasenici u subotu će odati počast poginulim pripadnicima Drugog bataljona. U Vlasenicu će i ove godine poći nekoliko direktnih aktera događaja iz 1993. godine, a povodom 30. godišnjice stradanja u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla biće služen parastos, a na Vojničkom groblju položeni vijenci i prislužene svijeće.
Poginuli derventski borci
Na Vlaseničkom ratištu živote su položili pripadnici 327. motorizovane brigade Janko Marić, Slobodan Davidović, Željko Dujaković, Borko Nović, Miloš Milanković, Mitar Popović, Mirko Davidović, Mirsad Mujačić, Miladin Udovičić, Nedeljko Đekić, Petar Čolić, Rasim Mehmedović, Dražen Bojanić, Vinko Demirović i Nedeljko Dragojlović.